REFORMACIJA

 

ŠTO SU REFORMATORI ODBACILI

„Jer dolaze dani,kaže Gospodar,kada ću ja načiniti Novi Savez sa Kućom Izraelovom i Kućom Judinom-ne poput Saveza koji sam ja učinio sa njihovim očevima”(Jeremija 31:31)

Dvije trećine Svetog pisma čine hebrejski i aramejski starozavjetni spisi nazvani u židovstvu akronimom TANAK, što znači kombinacija Tore (Petoknjižja), Nevim (Proroci) i Ketuvim (doslovno "Spisi", poput Psalma, određene povijesti i literatura mudrosti).

Nanovo rođeni vjernici općenito prihvaćaju da je primarni cilj Starog zavjeta ukazati na nadolazeći Novi savez koji će provesti obećani Mesija.

Rimljanima 11 govori nam da je nevidljivi korijen crkve Izrael, pa možemo shvatiti da su dvije tisuće godina starozavjetne povijesti pod Zakonom postavljale temelje onoga što će postati crkva.

Rimljani i Galaćani kažu nam da je glavna (ali ne samo) svrha Zakona bila naučiti da se njime ne možemo spasiti i zato nas upućuju na mesijanskog otkupitelja koji će u naše ime ispuniti zakon i iskupiti našu nesposobnost držanja Božjeg mjerila Njegovom(Mesijinom) vlastitom žrtvom na križu za naše grijehe.

Poslanica Hebrejima kaže da je levitsko svećeništvo i hramski sustav tipologija Isusa, našega Velikog svećenika. Čitajući u svjetlu evanđelja, patrijarh Izak i svaki izraelski prorok od Mojsija do Ivana Krstitelja proročki je Isusov tip, sa svojom službom, riječima ili životnim iskustvima na neki način nagovještavaju Yeshu—u koji je obećani Mesija svih vjekova prije njegovom samog dolaska na zemlju kako bi savršeno ispunio sve što niti jedan čovjek pod Mojsijevim zakonom nikada nije mogao.

Cjelina Starog Zavjeta od Postanka 1: 1, ne kanonski židovski apokrifni spisi i ukupno tri tisuće godina povijesti, barem od Abrahama nadalje (ali zapravo od stvaranja nadalje), sve upućuju na Isusa i Novi Savez kojeg će on jednom zauvijek uspostaviti svojom krvlju na drvetu prokletstva(t.j križu).

Letimično čitanje Jeremije 31:31 i okolnog konteksta otkriva kako je ovaj odlomak najjasnije proročko predviđanje u Starom Zavjetu da će se dati Novi Savez i da neće biti isti onome koji je tada postojao.

S kime će biti Novi Savez sklopljen? Na koji bi se način njegov karakter razlikovao od onoga saveza koji je Bog načinio sa njihovim očevima?

Kako je onda (ako su savezi različiti) namijenjeno od Gospodara da se razumije Novi Savez?

Kako su reformatori ispravno razumjeli razlike i gdje nisu uspjeli razumjeti razlike?

Iznad svega, što se može učiniti da se prilagode posljedice nesporazuma danas?

ŠTO SU REFORMATORI ODBACILI U HERMENAUTICI?

Jeremija 31:31 najjasnije je proročanstvo u Tanaku da će Bog jednog dana sklopiti Novi savez.

U zapadnom protestantizmu imamo vrlo zapadnu perspektivu kršćanstva i njegovog povijesnog razvoja. Ipak, kada čitamo Knjigu Otkrivenja, vidimo da nam Isus pokazuje crkvu i njezinu povijest ne iz zapadne ili bilo koje zemaljske perspektive, već iz vječne nebeske perspektive.

Stoga, koliko god važne bile lekcije crkvene povijesti, trebamo je promatrati i promišljati u duhovnom kontekstu sa stajališta spisa, a ne iz helenističke ili zapadnjače kulture, niti kroz prizmu helenističkog ili zapadnjačkog koncepta povijesti i kako ga zapadnjački mentalni sklop tumači.

Otkrivenje nam otkriva crkvu i njezinu ulogu u povijesti spasenja koju teolozi nazivaju Heilsgeschichte, onako kako je Krist vidi i odluči da nam otkrije.(Heilsgeschichte je teološki njemački termin a znači:-priča spasenja,tumačenje povijesti naglašavajući Božja spasiteljska djela i gledajući na Isusa Krista kao na glavnog i jedinog Otkupitelja).

Iako je Novo Savezno učenje jasno da tijelo Kristovo(crkva) ima svoj hebrejski korijen,zatrovanost demonskim učenjem supersecesioniozma ili teologija zamjene(da je crkva zamijenila Izrael) koja ide korak po korak već od 2.st i traje sve do današnjeg dana vodi mnoge da odbacuju Sveta Pisma iako navodno se drže Svetih Pisama i samim tim odbacuju na svoju štetu onoga koji je platio cijenu svojom krvlju da sklopi Novi Savez.

Prvo što nam govori iz Jeremije 31:31 jest da Novi savez nije sklopljen (doslovno na hebr. "izrezan") ne s pretežno zapadnom crkvom, već s Izraelom i Židovima. Hebrejski izraz ovdje za savez je brit, što znači i "savez" i "testament". Dakle, Novi Savez je židovski zavjetni dokument za Novi Savez, isto kao što je Tora židovski zavjetni dokument za Stari zavjet.

Novi savez kao savez nikada za početak nije sklopljen suštinski s crkvom t,j po samoj sebi, a slično niti njezin dokument saveza nikada nije dat crkvi pogana ili preko nje, već vjernim ostatkom Izraela koji je u to vrijeme činio primitivnu(u razvoju) židovsku crkvu.

Reformatori nisu uspjeli popraviti i ispraviti zamjensku teologiju rimokatoličanstva; umjesto toga pogrešno su zamijenili Izrael protestantskom crkvom kao što je to učinila i Rimska crkva te su upali u istu jamu đavlove zablude iz koje nikada više nisu izašli.

Oni su također, poput romanizma, počeli tretirati židovski saveznički dokument kao grčko-rimski i na taj način kako su razumjeli tako su i tumačili Sveta Pisma.

Dok je Knjiga Otkrivenja, na primjer, u apokaliptičnom žanru koji je evoluirao kombinirajući i hebrejski i helenistički književni oblik tijekom među zavjetnoga razdoblja, njegova slika i tipologija izrazito su židovski.

Pojava Yeshu-a;Isusa kao Velikog svećenika u 1. poglavlju, u levitskom okruženju, daje nam slikovitu objavu Isusa kao Velikog svećenika koju nam poslanica Hebrejima daje kao doktrinarnu objavu. Kasnije u 3. poglavlju u poruci Crkvi u Filadelfiji vidimo Yeshu-u u Davidovoj ulozi.

Kroz Otkrivenje vidimo tematske i tipološke reprize motiva stvaranja iz Postanka(hebr bereshit:-početak, te motive iz Izlaska, Jošue, Daniela, Ezekiela i drugih starozavjetnih knjiga.

Kao i kod Ivanova evanđelja, Mateja, Jakova, 2. Petrova i Hebrejima - Otkrivenje je knjiga hebrejske književne orijentacije, premda je crkva pretežno poganska.

Drugim riječima, Bog svoju posljednju poruku crkvi prenosi hebrejskim očima.

To se odnosi na Pavlov opis našega spasenja i vjernicima Židovima i poganima kao rekapitulaciju(ponovno utvrditi,ponavljajući glavne točke nečega) hebrejskog Izlaska (1. Korinćanima 10: 1-3) i Pavlovom učenju o konačnom stanju crkve kao ponovnom otkrivanju njezinog židovskog korijena (Rimljanima 11: 18 i 25).

Pisma također opisuju Kristov odnos i crkvu koji dolazi po nju kao židovsku ženidbu (Otkrivenje 20, Salomonova pjesma, Efežanima 5, Matej 25).

Nekoliko puta, Bog u svojoj Riječi otkriva bitne istine svog odnosa prema Crkvi u židovskom referentnom okviru, i Božja objava eshatološke sudbine i povijesti crkve kako se vidi u Otkrivenju nije iznimka.

Problem kojim se ovdje bavimo jest da, uz nekoliko iznimaka, glavne kršćanske tradicije nastale iz vremena reformacije odstupaju od Svetih pisama, oni jednostavno ignoriraju židovski sadržaj i tretiraju ga kao helenističku literaturu. Iako možemo cijeniti neka Lutherova razmišljanja i njegovu izjavu:”jer je Otkrivenje djelomice bilo određeno vrijeme”, on je knjigu Otkrivenja odbacio kao beskorisnu i ne kanonsku.

Švicarski reformatori uglavnom su bili radikalni preteristički(lat pretiritus:-budući) historičari koji su Otkrivenje imali potpuno, umjesto djelomičnog ispunjenja u ranoj crkvi i kontinuirano značenje kroz crkvenu povijest, jednostavno produhovljujući elemente koji nisu imali paralelno ili povijesno ispunjenje u ranim stoljećima kršćanskog povijesti.

Ironično je i proturječno, budući da je kamen temeljac reformirane teologije (zbog utjecaja humanizma iz 16. stoljeća) bio stoički hermeneutički pristup biblijskoj interpretaciji, zauzimajući strogu gramatičko-povijesnu liniju, Reformirana teologija odstupa od vlastitih načela i automatski ' produhovljuje 'bilo što o Izraelu te to prišiva crkvi.

Štoviše, čineći tako, nisu vidjeli da se tekst primjenjuje dodatno na Izrael kao i na crkvu ili kvalificiranu primjenu na crkvu putem principa ili figure(slikovito značenje,tipologija), zadržavajući izvorno značenje za Židove u Sitz im Leben(kulturno-povijesna pozadina kojem je tekst upućen i napisan u njemu).

Ono što prvenstveno čini je u navedenoj zamjeni Izraela i Židova uglavnom poganskom crkvom, zahvaljujući malo ili nimalo svojim biblijski navedenim židovskim korijenima - u izravnoj suprotnosti s Rimljanima 9-11. To postaje osobito čudno budući da je Luther Rimljane smatrao sržom spisa i njegovom porukom, no njegovo je razmišljanje gotovo izostavilo jednostavno učenje iz poglavlja 9 do 11.

Čudno je i da su - u njihovoj pravilnoj reakciji protiv srednjovjekovne skolastike Rimske crkve s njezinim osebujnim oblikom papinskog gnosticizma (kasnije definiranog kao "Sensus Plenior" dublji smisao), gdje su tipologija i alegorija korištene za ilustraciju i rasvjetljivanje doktrine, a ne da se doktrine izričito temelje na njemu - srednjovjekovna crkva formulirala je doktrine kako bi se zadovoljila nevjerojatnom alegorizacijom(simblizmom a ne egzegezom t.j doslovnim tumačenjem doslovnih riječi na onim mjestima gdje simbolizam nije postavljen u Pismima).

Doista, vidimo da se iste prakse nastavljaju i danas, ne samo u rimokatoličanstvu, već i u neognosticizmu koji je primijenio Vineyard Movement sa heretikom John Wimberom i takvih New Age utjecajnih pseudo-kršćanskih skupina kao što su Promes Keeper( Čuvari obećanja) koje svoj slučaj ne grade na egzegezi (čitanje iz Pisma), nego je eisegetska (učitavanje u Pismo) alegorizacija(simbolizam).

Dakle, reagirajući protiv ovih zlouporaba tipološke i alegorijske metode, mnogi će danas ispravni konzervativni evanđeoski teolozi djelovati na isti način kao što su to učinili reformatori te će isto kao i reformatori upasti u jamu iz koje više nikad nisu izašli jer su upali u pogrešku koja se može izbjeći, pri čemu se nešto dobro uklanja kada se pokušava riješiti nečeg lošeg, ili drugim riječima, odbacivanje pogodnog zajedno sa nepogodnim.

Stoga se židovska Biblija odvaja od vlastitih kulturnih korijena i tumači izvan okvira u kojem je data metodama koje su u 16. stoljeću smislili humanisti koji su svjetovnom humanizmu prišili riječ kršćanstvo ili Novi Savez.

Te su gramatičko-povijesne metode prikladne za čitanje poslanica kao pisma.

Poslanice pružaju apostolsku prizmu kroz koju se trebaju čitati drugi spisi. Ali same poslanice koriste Midrash(hebr iz istraživanja), tipologiju i alegoriju komentirajući druge spise kao što su narativna, apokaliptična i hebrejska poezija.

Gramatičko-povijesne metode su ključne i prikladne za razumijevanje osnovne biblijske istine poput puta spasenja i vjernikovog ponašanja, ali neadekvatne za shvaćanje dubljih stvari sadržanih u Riječi Božjoj poput Ezekiela, Otkrivenja, Zaharije i nevidljive za jasno razumijevanje eshatološkog prizvuka koji se provlači kroz evanđelja kad se gleda iz drevne orijentalne židovske perspektive umjesto helenističke zapadne perspektive.

Razumijevanje cjelovitog značenja ovih tekstova bit će sve važnije kako pristupamo sve bliže parousiji(grč parousia:-dolazak,prisutnost) sa sve više i više otvorenih znakova Isusova povratka.

To nema nikakve veze s aleksandrijskom ili čak antiohijskom školom rane crkve, ni s Filonovim spisima, ni s t.z.v kršćanskim Origenovim gnosticizmom. Niti Midrach "Pesher" tumačenja niti ima bilo kakve veze s papinskim Sensus Pleniorom.

To je povezano s tumačenjem Božje riječi unutar parametara u kojima ju je Bog dao.

Stroge modele pridržavanja gramatičke povijesne egzegeze reformatori su osmislili kao sigurnosni mehanizam koji nas štiti od obmana. Prečesto je instrument zaštite sam po sebi postao instrument obmane.

Jedan od tih t.z.v „sigurnosnih mehanizama” koji su oni utvrdili kaže:”Ako u nekom stihu ili poglavlju imamo jasno značenje ne tražite dalje značenje ili dublje značenje.” ili”Postoji samo jedno tumačenje nekog stiha ili poglavlja a ne mnogovrsna tumačenja stiha ili poglavlja.” I ovo je donekle istina,ali nije potpuna istina jer sam Mesija Isus se ne bi složio sa njima.

a) U Ivanovom Evanđelju kada Isus susreće Natanaela on mu kaže:”Vidio sam te pod smokvom” To ne znači da Isus nije vidio Natanaela pod doslovnom smokvom ali u to vrijeme u hebrejskoj misli i egzegezi smokva je predstavljala drvo života iako je Isusu vidio Natanaela pod doslovnom smokvom ono što je Isus njemu također rekao u dubljem značenju je,da ga je vidio još od postanka svijeta.

b)Isus je jedan dio Pisma(hebr perek:-poglavlje,dio,segment) proroka Jone protumačio na više načina što se odnosi na znak Mesije(tri dana u grobu) ne samo na jedan način,tako dajući mnogovrsna tumačenja koristeći se jedinim dijelom Starog Saveza,također postoji i riječ Parasha:-porcija(Pisma) uglavnom se odnosi na cijelu knjigu n.p.r parasha Shemot(porcija Imena ili porcija Izlaska) i pesuk:-stih(no moramo znati da oba saveza u originalnim spisima nisu imali stihove niti poglavlja kao što Tanak nije imao stihove niti nikkud(obilježja za samoglasnike) već je to dodana po mazoretima.

Moramo se sjetiti da su reformatori bili humanisti i da je njihov egzegetski pristup humanistički, što znači da je usmjeren na čovjeka t,j čovjeko-centričan.

Iako molimo Boga da nas vodi u našem tumačenju Njegove Riječi Njegovim Duhom, gramatičko-povijesna egzegeza primijenjena izolirano od židovske hermeneutike iz Drugog hramskog razdoblja svela je razumijevanje Biblije na puku intelektualnu vježbu.

Potpuno ateistički liberalni učenjaci, koji su sekularni humanisti (za razliku od reformatora koji su bili kršćanski humanisti), zloupotrebljavaju te iste gramatičko-povijesne metode za konstrukciju sotonistički nadahnutog otpada.

Hoćemo li odbaciti gramatičko-povijesno otpadništvo(opisano u 2 Solunjanima) jer ga James Barr koristi kako bi demonstrirao ono što on vidi kao ludost evangelizacije (što s pogrdnom oznakom naziva "fundamentalizmom")? Naravno da ne bismo smjeli.

Poslanice treba čitati kao pisma i nijedna druga metoda ne bi vrijedila za tumačenje poslanica. Čak i kada se bavimo drugim oblicima biblijske literature, iako se moramo služiti Midrashom, metoda midrash ne poništava gramatičko-historijsku metodu; već je jednostavno vidi kao prvi korak.

Ne bismo smjeli odbaciti valjanost gramatičko-povijesne metode zbog zlouporabe otpadnika. Isto tako, ne bismo trebali odbaciti ni židovsku hermeneutiku.

Kao i kod darova Duha Svetoga, Sotona kvari samo stvari koje vrijede pokvariti. Unatoč ograničenjima reformacije, ne bismo smjeli odbaciti gramatičko-povijesni pristup tumačenja Biblije koji su nam predali reformatori jednostavno zato što nevjernici korumpiraju i zloupotrebljavaju takve metode u svrhu stvaranja hereze, a ni zbog toga ne bismo trebali odbacivati židovsku hermeneutiku jer kultovi, ili Romanizam, ili liberalni viši kritičari, ili posljednji gnostici poput Johna Wimbera koji zloupotrebljavaju alegoriju i tipologiju da bi stvorili pogreške i obmane.

Iako problem potječe iz reformacije, još ga uvijek vidimo kod drugih dobrih evanđeoskih učenjaka poput dr. Waltera Kaisera (koji čak nije u teologije zamjene) i raznih reformiranih teologa (od kojih je većina u teologiji zamjene).

Ova se braća, na njihovu zaslugu, trude podržati biblijsku ortodoksiju protiv hereze i nevjere, ali u tom procesu, poput Reformatora, židovsku knjigu tretiraju kao helenističku, gubeći iz vida korijen i propuštajući dubinu sadržaja koja se pronalazi kad tekstovi se čitaju kroz hebrejsko razumijevanje kršćanske vjere.

Poput nekih mesijanskih pisaca u teološkom časopisu Mishkan, uvijek sam smatrao ideje Roy Blizzard i Davida Bivina nevjerojatnima, a količina pažnje koju njihov rad dobiva bila je nesrazmjerna onome što zaslužuje. Ostali u jeruzalemskoj školi, poput Josipa Frankovica koji (iako doduše ima jako dug put u korištenju židovske hermeneutike u Novom Zavjetu) barem postavlja prava pitanja.

Drugi mesijanski učenjaci poput Dwighta Pryera i Arnolda Fruchtenbauma, iako nisu usredotočeni na židovsku hermeneutiku, dobro su usredotočeni na židovski Sitz u Lebenu i pronalaze paralelizme između rano rabinske i ranokršćanske misli, i u tom svjetlu promatraju Novi zavjet. Stoga vidimo određeni dobronamjerni napredak u ponovnom otkrivanju židovskih korijena, a ne samo puno besmislica koje se događaju na krajnjoj osi mesijanskog pokreta, gdje je pokušaj prepakiranja hebrejskog kršćanstva u omote „yitishkeit“ (židovska aškenazi dijaspora i njihova kultura ) - podizanje židovstva, umjesto samog Yeshu-e HaMashiach. Yitishkeit je ionako samo jedan izraz židovske kulture.

Iako bi ispravna mesijanska sinagoga "siddur" liturgija, koju je vodio pravi mesijanski rabin i kantor (kao što je Stuart Dauerman u Los Angelesu ili u Netiv Ya u Jeruzalemu), mogla imati misiološku vrijednost u rekontekstualizaciji evanđeoske poruke kako bi se vidjeli spašeni Židovi, Yitishkeit nije izvorna kultura Biblije i ima vrlo malu vrijednost za ponovno otkrivanje hebrejskih korijena naše vjere.

Yitishkeit nije zamjena za nauku usmjerenu Duhom Svetim za otkrivanje židovskog karaktera Božje Riječi i našu sposobnost da je pravilno razumijemo onako kako njezin Božanski autor to želi da razumijemo. Misterije koje je vjerna crkva trebala razumjeti u vezi s posljednjim danima i kako se za njih pripremiti nalaze se u apokaliptičkim knjigama Biblije i zapečaćene su do određenog vremena (Danijel 12: 4).

Oni nikada neće biti otpečaćeni dok se ponovno ne otkriju hebrejski korijeni naše vjere, hebrejski karakter spisa i židovska hermeneutika koju su koristili Isus i apostoli.

Zapanjujuće i impresivno, zapravo su reformirani teolozi - puritanski oci, poput Johna Lightfoota i Johna Robinsona, barem počeli spoznavati te istine prije više od tri stoljeća.

U reformiranom razmišljanju, ispravna biblijska egzegeza stvar je Boga koji koristi ljudski intelekt kroz gramatičko-povijesnu egzegetsku metodu, koja se kloni produhovljenosti kao reakcija na gnosticizam srednjovjekovne rimokatoličke skolastike (koja je često gradila doktrine iz nevjerojatnim alegorijskih interpretacija nalik Filonu, ali imajući malo zajedničkog s hebrejskom alegorijom i tipologijom spisa ili jasnom uporabom židovskog Midrash u tome kako se Novi Savez odnosi(rukuje) prema Starom).

Ipak, kada je riječ o Izraelu i Židovima, reformacijska teologija završava radeći upravo one stvari koje je namjeravala ispraviti - oni produbljuju značenje, alegorijski čitajući u tekst ono što tamo nema; Izrael postaje crkva negirajući doslovnost biblijskog određenog teksta.

Umjesto da vjernici budu duhovno pricijepljeni na Izrael kako uči Novi zavjet (Rimljanima 11), u ovoj zabludi crkva ga zamjenjuje.

Umjesto da primijene ono što tekst govori na crkvu što se može također odnositi i na Izrael, poput rimske crkve supersecesionista također učitava zamjenu u riječ Izrael sa riječ crkva, oni jednostavno alegoriziraju riječ Izrael kršeći vlastita načela.

Zanimljivo je, međutim, da to ne čine dosljedno (još jedno nepodnošljivo kršenje vlastitih principa jer gramatičko-povijesna egzegeza u teoriji zahtijeva dosljednost u pristupu); učinit će to samo tamo gdje im je drago. Na primjer, za njih prokletstva Starog zavjeta ostaju doslovno za Izrael, dok su blagoslovi produhovljeni za crkvu - unatoč činjenici da većina zapadnog kršćanstva živi u otpadu i odbacuje istinskog Krista kao što su to činili bili Izrael i Židovi.

Bog je Bog pravednosti koji mrzi nepravedne vage (Izreke 11: 1). Drugim riječima Bog pravedno važe i nikada se ne koristi varavim vaganjem svoje riječi.

Ako je završio sa Židovima, želio bih znati samo jedan razlog zašto on ne bi trebao završiti sa crkvom. Srećom za Izrael i crkvu, valjanost Božanskog saveza ne ovisi o nevjeri čovjeka, već o Božjoj vjernosti,jer Bog ionako zna da čovjek nikada neće biti vjeran savezu.

Istina, Bog okreće svoju milost na neko vrijeme od Izraela prema poganskim narodima (Rimljanima 11: 19-20), ali to je djelomično i privremeno (Rimljanima 11: 25-29).

No,također moramo znati da Tanak govori na mnogo mjesta da će Bog Izraelov svoju spasiteljsku službu na zemlji po Duhu Svetome nakon Mesijinog križa pokrenuti i među poganima( Dj 1:8...”sve do na kraj zemlje...Dj 13 poglavlje Pavao u 47 stihu citira proroka Izaiju,Dj 15:13-17....tako da preostali ljudi potraže Gospodara i svi pogani na koje je prizvano moje ime govori Gospodar koji čini sve to...”) U Djelima 15:16-17 starješina Jakov citira Amosa 9:11-12.

U krajnjem slučaju,u Starom Savezu također imamo zapisano da su se neki pogani okrenuli Tori i Židovstvu i služili YHVH Bogu. Biblijski izraz "prozelit" anglicizacija je grčkog pojma Koine προσήλυτος (proselytos), kako se koristi u Septuaginti (grčki Stari Zavjet) za "stranca", tj. "Pridošlicu u Izrael"; "došljak u zemlju ", i u grčkom Novom Zavjetu je riječ za prelaznika na židovstvo u prvom stoljeću, općenito iz starogrčke religije. To je prijevod biblijsko-hebrejske fraze גר תושב (ger toshav:-strani stanovnik,tuđi stanovnik.)

Dolazi vrijeme, koje je sve bliže i bliže, kada Bog okreće svoju milost od poganskih naroda natrag prema svom drevnom narodu Izraelu (Rimljanima 11:25); pa ipak, tko bi ikada na toj osnovi predložio da će Izrael zamijeniti crkvu?

ŠTO SU REFORMATORI ODBACILI U VEZI SAVEZA I ESHATOLOGIJE?

Jeremija 31:31 kaže nam da Novi Savez neće biti poput onoga koji je Bog sklopio s izraelskim patrijarsima ili Mojsijem.

Jeremiah je bio protiv problema teokratske države koja je pošla po zlu. Ljudi su bili obrezani kao bebe i budući da su bili uključeni u nacionalni savez, pretpostavljali su da su u pravom odnosu s Bogom.

I drugi su se proroci poput Amosa borili protiv sličnih problema - ljudi su prinosili svoje žrtve u hramu zaboravljajući da je to trebalo biti praćeno istinskom vjerom i pokajanjem da bi njihovi darovi bili prihvaćeni.

Ivan Krstitelj(Yochanan hamatbil) bio je protiv iste situacije kad su neki ljudi mislili da su, budući da su biološki Abrahamovi i potomci svojih očeva(Izak,Jakov,Mojsije i.t.d.) i bili obrezani na savez, automatski uključeni u pravi saveznički odnos.

Novi Savez koji će Mesija svečano otvoriti ispravio bi ova pitanja jer to ne bi bio savez automatskog korporativnog uključivanja na temelju nacionalnog, etničkog ili kulturnog identiteta, niti na vjeri roditelja - već individualni odgovor na Evanđelje.

Stoga Novo rođenje ne bi bilo po volji čovjeka. Obnova bi se dogodila kao rezultat suverene Božje milosti koja je nekoga osobno privukla Isusu i njihovog individualnog odgovora na Njega, kojim bi im Božji Zakon bio napisan na srcu. Baš kao što je proročki sam Bog YHVH pokazao Mojsiju jer je svojim prstom upisao svoje zapovijedi u kamene ploče da će isto tako u Novom Savezu taj Novi Savez koji nije isti kao onaj Stari sam Bog YHVH po svome Sinu Mesiji Isusu i Duhu Svetome upisati svoj zakon na ljudska Nanovo rođena srca,srce od mesa a ne srce od kamena kako kaže prorok Ezekiel,drugim riječima više neće biti važno ono što je Bog svojom vlastitom rukom zapisao na kamene ploče(srce od kamena) već će biti važno ono što će Mesijanskom rukom sam Bog zapisati na srca od mesa.

ANGLIKANSKE ZABLUDE

Ipak, kao jedan primjer vidimo da se u staroj anglikanskoj Knjizi zajedničke molitve u liturgiji krštenja beba izgovara "Opet rođena",roditeljima tih beba rekli su da je beba kršćanka zbog odluke roditelja i zbog toga što je rođen kao Englez u Engleskoj nacionalnoj crkvi.

Suprotno onome što je trebao biti Novi savez, krštenje se pogrešno poistovjećuje s obrezivanjem, a dijete se kršćanima proglašava postupcima roditelja - to jest, preporodi se voljom čovjeka umjesto voljom Božjom, izravno odbacivanje Ivana 1:13.

Thomas Hooker proglasio je "Član Engleske Crkve državljanin je političke zajednice(ili općeg dobra), a Građanin političke zajednice(ili općeg dobra) je član Engleske Crkve", poistovjećujući državnu crkvu sa svojim monarhom kao poglavarom kao što je bio Izrael i Kuća Davida.

Ono što mi zapravo imamo je Kraljevsko papinstvo gdje je sljedeći titularni poglavar anglikanske crkve, princ Charles, razvedeni New Ager s kombinacijom budističkih, hinduističkih i islamskih uvjerenja. Uprkos svim svojim pogreškama, kontinentalna je reformacija rezultat kršćanskog uvjerenja.

Međutim, u Engleskoj je povijesna činjenica da je Engleska crkva rođena iz promiskuitetnog despotskog ženskaroša kralja koji je ubio 70 000 svojih podanika.

Engleska reformacija započela je kao rezultat ambicija Henrika VIII. Apsurdno, Britanska monarhija i dalje zadržava za sebe naslov "Defender Of the Faith"(Branitelj Vjere), naslov koji je papa dodijelio za progon protestanata.

Danas su članovi Britanske Kraljevske obitelji prešli na katoličanstvo, nadbiskup Canterburya korača u procesiji za Mariju u Walsinghamu pozivajući na ponovno okupljanje s Rimom, dok je kraljica imenovala rimokatoličkog svećenika za dvorskog(sudskog) kapelana. Doista, masovnim mučeništvom evanđeoskih anglikanaca (poput Nicholasa Ridleyja, Hugha Latimera, Johna Hoopera i Thomasa Cranmera) od strane kraljice Marije po nalogu rimskog svećenstva nakon smrti Henrika VIII, dogodila se doktrinarna lažna reformacija u anglikanizmu.

No, institucija je započela iz političkih, a ne teoloških ili moralnih razloga. A sada, s teološkom i moralnom erozijom kraljevske obitelji, postaje politički svrsishodno vratiti se u Rim, jer izgleda da više nema nikakvih doktrinarnih ili etičkih razloga da se to ne učini.

Anglikanizam je rođen iz Rima (a ne iz Svetih pisama), doktrinarno i eklisiološki nikada nije u potpunosti raskinuo s Rimom, a u Rim se sada vraća. Korijen ovoga datira iz plitkog doktrinarnog temelja koji su postavili reformatori koji su napokon urušeni.

Mnoge pogreške proizlaze iz toga za anglikance i druge uobičajene protestante,da ne konformističke crkve(nesuglasne crkve:- crkve čije ponašanje ili stavovi nisu u skladu s prevladavajućim idejama ili praksama) zaobilaze učiti krštenje u vodi t.j da je to za one koji svojevoljno mogu odlučiti a ne da njihovi roditelji su ti koji vjeruju umjesto njih.

Kad mladi anglikanac kojeg kao bebu izgovaraju da je „Ponovno rođen“ zapravo postane „Ponovno rođen“ i sposoban je osobno prihvatiti Isusa, koju izjavu da je nanovo rođen njegova crkva želi da on zna da je ispravna,ona kad su ga krstili kao malu bebu i proglasili ga nanovo rođenim ili onoga dana kada je uistinu postao nanovo rođen od Duha jer je to sam odlučio?

Je li njegov namjesnik govorio istinu kad mu je rekao da je kršćanin i ponovno se rodio kao mala beba pri krštenju, ili bolje reći kad je zapravo postao novorođeni vjernik?

Reći ljudima da su kršćani kad nisu (a zapravo još trebaju postati kršćani) sigurna je prepreka spašavanju duša.Uobičajene protestantske crkve koje su osnovali reformatori imaju ovu strukturnu dilemu.

BRITANSKI IZRAEL?

Još jedna zabluda koja proizlazi iz nepriznavanja da je Novi Savez sklopljen s Izraelom jest prijevara među anglosaksonskim i anglo Keltskim protestantima britanskog Izraela, koji uopće nema biblijsku ili etnološku osnovu, i gdje je, opet, Davidovo prijestolje povezano s Britanskom krunom.

James McConnell (koji dolazi iz sabelijanskog krivovjernog porijekla s pogledom "Jednote" na Trojstvo, umjesto s Atanaskog pogleda na Tri osobe u jednom Bogu – iako pomalo nejasno je vjeruje li u biblijsko Trojstvo ili vjeruje da su Otac, Sin i Duh Sveti Isus).

McConnell, pastor Whitewella - najveće Elim crkve u Belfastu, otvoreno je pozvao svakoga da javno raspravi sa njim o njegovoj doktrini da Biblija uči da su Britanci deset izgubljenih izraelskih plemena. Ovu je ideju prihvatio osnivač Elima, George Jeffries, ali je Elim kao pokret odbacio to lažno učenje , iako je učenje dolazilo od Jeffriesa. Trenutačno Elim vodstvo uslužnošću MacDonella daje potpuno mjesto ovom lažnom učenju.

Državna religija i lažna doktrina.

Anglikanizam je samo jedan od izraza zablude reformatora. Sve prezbiterijanske, luteranske i reformističke crkve imaju istu ugrađenu zabludu - državna crkva u koju ljudi postaju članovi ne novim rođenjem, već rođenjem u državnoj crkvi i kulturi i ritualom inicijacije koji se izvodi kao bebe.

Presedan(prethodno:-prijašnji primjer koji je postavljen kao uzor i vodilja i koji se smatra da treba biti u slijedećim sličnim okolnostima) nije uspostavio Hooker, već Luther.

Da bi se istinski reformirala crkva u biblijskom smislu, prvo što bi reformatori trebali učiniti bilo je razvrgnuti nebiblijski Erastijski brak crkve i države i osuditi kao lažni Augustinov i Ciprijanski lažni nauk pod nauk istinske Crkve, koji je to želio opravdati.

Uz to, trebali bi obnoviti biblijsko razumijevanje krštenja vjernika kao što su to činile kako su ih oni zvali baptističke sekte (koje su protestanti obično mrzili i ne samo mrzili već su Kalvin i Zwigli ih ubijali a bili su navodni reformatori crkve).

Luther je umjesto toga podučavao Cuis Regio Eius Religio ("Kakva je vaša vlada, takva je i vaša religija") - ako je vaša vlada rimokatolička, i vi ste, a je protestantska, i vi ste protestanti i nastavio je škropiti dojenčad, izgovarajući ih "kršćanima" voljom čovjeka umjesto Novorođenjem kroz Volju Božju. Reformatori se nisu uspjeli reformirati preko vrlo korektne, ali neadekvatne razine,drugim riječima radili su ono što i sami nisu bili.

Odakle potječe ova zabluda?

"Crkva", prema grčkoj definiciji ecclesia, znači "prozvani iz", koji će možda morati napustiti svoju kulturu, obitelj i.t.d., Da bi postali istinski vjerenici, a time i članovi prave crkve (Matej 10: 35-37).

Crkva nisu oni koji su rođeni u nacionalnom kulturno-vjerskom identitetu, već su ponovno rođeni, vrlo vjerojatno, iz svog vremenskog, kulturnog i vjerskog identiteta - čak i kad je taj identitet nominalno kršćanski.

Izvor zablude je u caru Konstantinu kada je kršćanstvo pretvorio u državnu religiju i Augustinovoj lažnoj doktrini nazvanoj "Vidljiva i nevidljiva crkva", koja je nastojala opravdati pretvaranje biblijskog kršćanstva u nacionalno i kulturno kršćanstvo. Augustin je povukao mnoge ne biblijske i nesretne zablude kako bi prepisao kršćanstvo kao hijerarhijsku i platonsku religiju. On je povlačio zablude svog mentora Ambrozija, pogrešnim utjecajima Ciprijana iz Kartage, čak je iz zapadnog kršćanstva uveo određene gnostičke utjecaje iz Aleksandrije, a prihvatio je aleksandrijske ideje o kristologiji i pneumatologiji s Kalcedonskog koncila koji, iako nisu bili heretični ali su bili očito u krivu i problematični.

Ova doktrina kaže da su crkvu činili spašeni i ne spašeni, umjesto ekskluzivnog zajedništva onih koji su osobno ispovijedali spasiteljsku vjeru kroz novo rođenje. To je učinio izokrenuvši iz konteksta prispodobu iz Mateja 13: 38-42 te je tumačio da je polje na kojem su obje posađene bila crkva, dok je zapravo Isus rekao da je to svijet.

Stoga, umjesto da dopustimo da spašeni i ne spašeni odrastaju zajedno u svijetu kako bi ih Isus razvrstao kod svog dolaska, istinski i lažni kršćani će biti zajedno u crkvi kako bi ih Isus razvrstao kod svog dolaska.

To ne znači da prije Augustinskih lažnih doktrina u crkvi nije bilo lažnih vjernika, već je ulaz trebao biti rezultat osobne obnove, čije je krštenje trebao biti izvanjski dokaz.

Dvije su vrste biblijskih odlomaka koji se bave krštenjem: oni koji podržavaju vjerničko krštenje i oni koji su dvosmisleni.

Umjesto tumačenja dvosmislenih odlomaka u svjetlu nedvosmislenog, nelogična praksa bacanja sumnje na jasno značenje nedvosmislenog nastojanjem da se jednoznačno protumači u svjetlu dvosmislenog prelazi u eisegezu (čitanje u Bibliju onoga što tamo nema ) kao sredstvo za konstrukciju argumenta koji se odnosio na povratak pod Stari zavjet.

Moramo se sjetiti Sotoninog prvog pokušaja da uništi crkvu bilo je judaiziranje (vidi Galaćanima).

Učinivši crkvu novim Izraelom (Rimljanima 11 govori jezikom ugradnje, a ne zamjene) i poistovjećujući krštenje s obrezivanjem, crkva je bila požidovljena t.j lažni učitelji poučeni sotonom su pokušali vratiti Novo Savezno tijelo Kristovo pod Mojsijev zakon.

Ono što Jeremija i Ivan Krstitelj kažu da će Krist doći poništiti i ono što Pavao kaže da je Krist poništio u poslanici Rimljanima, to su Konstantin i Augustin vratili. Odavde je srednjovjekovno papinstvo evoluiralo u debakl na koji su reformatori pokušali djelovati protiv,Ipak, umjesto da uistinu reformiraju crkvu uklanjanjem zablude, oni su je opet vratili samo sada ne nosi ime rimokatoličanstvo već protestantizam.

Dakle, da bi uistinu reformirali crkvu i obnovili biblijsko kršćanstvo, prvo što bi reformatori trebali učiniti bilo je prekinuti ne biblijski brak između crkve i države, odbaciti Augustinovo lažno učenje i demonsku zabludu vidljive i nevidljive crkve dizajnirane da udovolji tom”ilegalnom braku”, i odbiti krštenje nerođene djece (čije ionako Bog ne uzima u obzir grijehe) to je bio njihov(reformatorski) dokaz da nisu nikada se odvojili od onih koji su se navodno odvojili i protiv kojih su se navodno borili.

Ne shvaćajući židovski korijen crkve i ne shvaćajući Novi savez kao židovski savez, s Novim Zavjetom kao dokumentom židovskog saveza, reformatori nisu uspjeli obnoviti biblijsko kršćanstvo jer u biti samim tim što su odbacili Hebrejski korijen odbacili su onoga koji jeste korijen Mesiju Isusa koji niti nije učio kršćanstvo niti su prvi apostoli učili kršćanstvo nego kraljevstvo Božje ili kraljevstvo nebesko.

Vratili su opravdanje vjerom i nadmoć biblijskog autoriteta nad tradicijom(što i sam sotona zna jer on nije glup), ali ni na koji način nisu mogli vratiti crkvu na njene stvarne apostolske temelje, a da ponovno nisu otkrili da su temelji crkve u Kristu židovski.

Slijedom toga, nominalni protestantizam jednako je problem kao i nominalni starozavjetno židovstvo.

Liberalni protestantizam također je problem (i hereza) kao i rimokatoličanstvo što je uvijek bilo.

Iako novinski mediji točno otkrivaju rimokatoličko svećenstvo kao poplavu zločinačkih homoseksualnih pedofila i opasnih pokvarenjaka svakog opisa, čak ni Rimska crkva kao institucija ne bi posvetila homoseksualnu i lezbijsku službu u jednoj od svojih katedrala kao što su to učinili Anglikanci, ili službeno posvećuju sodomitsko svećenstvo poput metodista.

No, iz vlastitih samoposlužnih razloga, Rimska crkva desetljećima, barem formalno, odbija tolerirati Slobodne Zidare(Free Mason), dok je masonsko članstvo divljalo među reformiranim i prezbiterijanskim svećenstvom, a često i danas to čini.

Erazmo Roterdamski

Te neuspjehe reformatora prepoznao je njihov vlastiti prethodnik, Erazmo Roterdamski, koji se zalagao za ponovno krštenje u predgovoru svog prijevoda Matejeva evanđelja.

Erazmo je papi napisao da su upravo anabaptisti, koje su progonili i Rim i protestanti, bili najbliži biblijskom kršćanstvu. Erazmo je, shvaćajući neuspjeh Luthera iz niza razloga, nazvao Reformaciju parodijom na koju je radije ostao gledatelj. To je proizašlo iz osobe koja je više puta prezirala korupciju i licemjerje srednjovjekovnog katoličanstva zbog njihovih hereza koje je sjajno i zajedljivo i satirički iznio u svojim djelima kao što su:Pohvala Ludosti(The Praise of Folly) i”Julius Exclusis.”

Iako su reformatori bili dinamične ličnosti, nisu bili dinamični mislioci. Luther je svoje ideje crpio od Johna Hussa, Staupidza i humanista poput Le Fèvrea. Calvin je crpio Luthera, Farela, Eclampadiusa i Bucera. Engleski reformatori poput Cranmera crpili su od Calvina i Luthera.

Sve je to, međutim, bio prirodni rezultat izravno ili neizravno Erazma, najvećeg kršćanskog humanista. Nažalost, crkvena mu povijest nikada nije učinila pravdu i stalno mu je zamjerala što je bio neodlučan. Zapravo, kao što vidimo iz onoga što je postalo s protestantizmom, on nije bio neodlučan, već je bio predvidljiv i svjestan kako će protestantizam završiti. Moramo se također sjetiti da reformatori do danas nisu ponovno otkrili evanđelje kako njihovi sljedbenici pokušavaju na bilo koji način dokazati da jesu.

Mnogo prije Reformacije, Wycliffe u Engleskoj, Huss u Bohemiji i Savanarola u Italiji,Peter Waldo( Piere Vaudes ili de Vaux 1140-1205) imali su brojne nesavršene sljedbenike, ali istinskih kršćana koji su vjerovali Riječi Božjoj i pokušavali joj se vratiti.

Ovi su,naravno, genocidno istrijebljeni po papinstvu koristeći Dominikance i Sveto Rimsko Carstvo prije Reformacije, jer je Rim koristio isusovce i Hapsburge u svojim holokaustima protiv prave crkve nakon Reformacije. Ali nikada nije bilo razdoblja kad Gospodin nije imao ljude u svoje ime, koji su, čineći pogreške, voljeli Isusa, živjeli za Njega, umirali i gledali kako im djeca umiru za Njega, te su se svim silama trudili čvrsto se držati Njegove Riječi i , kao vjerni svjedoci da usmjeravaju druge samo na Božju riječ i to puno prije dolaska reformatora.

Jednostavno je propast feudalizma i Svetog rimskog carstva, zajedno s porastom humanizma koji je nastao od renesanse i izumom tiskarske industrije za masovnu proizvodnju prevedenih Biblija, omogućio reformatorima da prežive tamo gdje su Rim i drugi njihovi agenti uništavali njihove neistomišljenike.

Tijekom ere reformacije i onoga što je uslijedilo, to su bile baptističke sekte (neke dobre poput Menonita koji slijede Menna Simonsa, a neki luđaci poput Munsterskih anabaptista koji slijede proroke Zwickau - otprilike kasnosrednjovjekovni ekvivalenti Mikea Bicklea, Earla Paulka i Paula Caina ) koji su se pokušali, u dobru ili u zlu, vratiti se izravno Svetim Spisima.

Protestanti koji su slijedili reformatore nisu su se vratili izravno svetim spisima, već Augustinu. Stoga i rimokatoličanstvo i protestantizam ne izviru izravno iz svetih spisa, već iz Augustinove platonizirane reinterpretacije istog kako bi izjednačili kršćanski identitet s nacionalnim i kulturnim identitetom; to crkvu čini novim Izraelom. Rezultati su, naravno predvidljivi,a to je smrt.

Smrt koju su Konstantin i Augustin donijeli u ranu crkvu čineći crkvu trenutačnom političkom snagom, dovedena je u Kalvinovu policijsku državu u Ženevi, Zwingli u Zürich, Knox u Škotskoj, I.t.d.

Kako je poganski Rim zamijenila Papinska rimska država, tako je Papinsku rimsku državu zamijenila protestantska crkvena država,kako kaže stara izreka.”nije šija nego vrat.”

Unatoč svim svojim dobrim točkama u uspostavljanju parlamentarne demokracije utemeljene na biblijskim načelima, i engleski puritanci i američki oci hodočasnici ubrzo su se našli upleteni u genocidne ratne zločine protiv siromašnih seljaka u Irskoj i spaljivanje navodnih vještica u Massachusettsu na način što bi navodnu optuženu vješticu vezali i utopili u vodi i ako se ne utopila to bi bio dokaz da nije vještica te bi je spalili a ako bi se utopila onda bi rekli;o,nije bila vještica,no svejedno sada je sa Gospodarem u nebu.” Kako su znali optuživali te žene da su vještice,netko bi tvrdio da je imao viziju ili da je imao „san od Boga”da je ta i ta žena vještica ina temelju toga su testirali i spaljivali navodne vještice.

Isus je rekao da Njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Konstantin, srednjovjekovni pape i reformatori, rekli su da jest.

U središtu popularnog židovskog odbijanja Isusa bilo je njegovo odbijanje da prihvati trenutačnu političku moć prije tisućljeća,što su reformatori odbacili tako što nisu slijedili njegov primjer već su slijedili primjer ovoga palog svijeta kojim upravlja sam sotona.

Moramo shvatiti činjenicu da su dvostruki stupovi na kojima su suvremene zablude Teologije Kraljevstva Sada(Kingdome Now) sa svojim trijumfalističkim pretjeranom realizacijom eshatologije i Izgrađeni dominizam neognostički potonji montanizam „karizmanija“ i teonomski(hipotetski kršćanski oblik vladavine u kojem društvom vlada božanski zakon) rekonstrukcionizam visoko reformiranog protestantizma, posebno hiperkalvinizma(nad kalvinizam ili ekstremni kalvinizam)

Zbog toga vidimo radikalne karizmatične ekstremiste koji uče teologiju zamjene kao što je Rick Godwin ( koji podučava da Izrael nije ništa drugo nego bačen novac i Židovi nemaju pravo postojati u zemlji Izrael)crpeći svoju anti-futurističku historističku i preterističku eshatologiju od ekstremnih kalvinističkih rekonstrukcionista poput Davida Chiltona.

S oboje, država Izrael postaje crkva i teonomski režim koji zamjenjuje zablude post Nikejske konstantinovačke crkve i postaje političko kraljevstvo Božje na zemlji - Novi Izrael, koji ne može priuštiti mjesto onome starom.

Zanimljivo je da je svaki put ekstremni kalvinizam, ističući pojmove očitovane sudbine (proizilaze iz ekstremnog stava o predodređenosti), prožimao društveno tkivo utjecajem crkve i države, a tragični su rezultati bili gruba socijalna nepravda koja je glasila”mi smo odabrani a vi niste.”

To se povijesno može vidjeti u politici ropstva i kasnijim segregacionim politikama američkih južnih baptista, politici apartheida Južnoafričke nizozemske reformirane crkve ili anti-rimokatoličkoj (ne protiv rimske crkve, već protiv ljudi u njoj) ) diskriminacija narančastog unijalizma(Orange Unionism) sa strogim prezbiterijancima u Sjevernoj Irskoj. Hyper reformirani teonomski rekonstrukcionizam predstavlja protestantizam u najgorem slučaju, baš kao što je papinska teonomija bio Rim u najgorem slučaju.

Zamjenski nastrojen super secesionizam proizvela je požidovljenu crkvu s teokratskom vladom podjednako opresivnom i desetero licemjernom kao što je Sanhedrin uvijek bio. Stoga je reformacija bila teološki nepotpuna, a time i duhovno nepotpuni događaj.

Mogli bismo to doživjeti kao pobačeni napor da se obnovi biblijsko kršćanstvo, za razliku od njegovog autentičnog ponovnog uvođenja.

Isti nominalizam koji je prijetio uništenjem starozavjetnog Izraela i stvorio lažnu crkvu srednjeg vijeka, bio je temeljna komponenta protestantizma od njegova nastanka zbog zabluda samih reformatora.

To je prepoznao i sam protestantizam, kada su, unutar nekoliko generacija, Zizendorfovi pijetisti u Njemačkoj i Wesleyjevi metodisti u Engleskoj pokušavali iznutra reformirati protestantizam, kao što su reformatori započeli pokušavajući iznutra reformirati rimokatolićanstvo.

Propast protestantizma duhovno se povezala s teološkim padom gramatičko-povijesne egzegeze, prelazeći od humanističkog alata u rukama kršćana do humanističkog alata u rukama ateista.

Baptisti koji su se pokušali vratiti onoj pravoj vjeri sola scriptura(lat.samo pismo) za koju je Luther samo mislio da je imao, anabaptisti su bili užasno progonjeni i nerijetko ubijeni,a čije naslijeđe gaze i pljuju i prolivenu krv istinskih svetaca anabaptista gaze današnji baptisti koji su u ekumeni sa istim tim denominacijama koje su proganjale i ubijale anabaptiste,e.

Čak i danas takvi Evanđeoski vjernici poput baptista, pentekostalaca, Braće(Brethren) i Slobodne crkve(Free Church) nisu, prema klasičnoj povijesnoj definiciji, uistinu protestantski (iako su po etimološkoj definiciji oni koji su svjedočili za istinu).

Oni nisu protestanti u tome što se ne pridržavaju državne crkve ili prihvaćaju krštenje novorođenčadi. Oni su prije doktrinarni nasljednici anabaptista koje su podjednako progonili i katolici i protestanti.

Izvor sve ove tragedije još se jednom odnosi na zamjensku teologiju koja crkvu čini novim Izraelom.Beskrajni argumenti sustavne teologije, dispenzacionalizma, stihovi Savez / Reformacija koja se dijeli od Evanđeoskih , proizlaze iz istog neuspjeha da se shvati Jeremija 31:31 i ono čemu se tu radi.

Budući da je Abraham doista "Otac svih koji vjeruju" (Post 12,1-3, Gal 3,8, Iza 63,16), a mi u Starom zavjetu (kao kod kralja Manaseha) vidimo ogromne izraze Božje milosti ) i strašnim izrazima Njegove srdžbe u Novom savezu (kao kod Ananije i Safire), dispenzacijska teologija doduše podrazumijeva kontinuitet između dva saveza, a hiper-dispenzacionalizam kojeg je učio Darbyj je pogrešan.

Ipak, umjereniji izrazi dispenzacionalizma donose više pravde Jer. 31:31 i eshatologija i eklisiologija koja iz toga proizlazi nego teologija Saveza.(Teologiju Saveza je učio Jean Calvin,on je učio da je Bog sklopio sam dva saveza jedan sa Adamom a drugi sa Abrahamom, on nije učio Novi i Stari Savez).

Dispenzacionalizam (za sve nedostatke njegovih ekstremnijih izraza) s pravom vidi duhovni i teološki odnos između Izraela i Crkve, ali zadržava razliku između njih.

Reformacijaska Teologija Saveza koju je učio Kalvin(kalvinizam) podcjenjuje diskontinuitet između saveza i precjenjuje kontinuitet - u svom klasičnom obliku čineći Crkvu zamjenom Izraela.

Iz ovoga opet imamo protestantski teonomski rekonstrukcionizam, koji ne samo da je zamijenio starozavjetnu teokratsku državu Izraela, već svakako zamjenjuje papinsku teokraciju, s njenim Konstantinsko / Augustinskim korijenima, s protestantskom verzijom iste stvari.

Iako bismo trebali koristiti kršćanski utjecaj da budemo sol i svjetlost donoseći biblijski utjecaj na ovaj pali svijet, bilo da su Papa, Konstantin, Kalvin i njihovi doktrinarni nasljednici David Chilton, Gary De Mar, Gary North, Rick Godwin i William Rushdooney odobrili ili ne, Isusovo pravo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Od ne svetog križarskog rata do sedmogodišnjeg rata,tridesetogodišnjeg rata između rimokatolika i protestanata, takav nam dominizam nikada nije donio ništa osim krvoprolića i nikada neće donijeti ništa dobro osim što će jedino istinski neprijatelj naših duša likovati a to je sotona.

Izjednačavajući Crkvu s Izraelom s negacijom Izraela, reformatori jednostavno nisu uspjeli ispraviti ono što su Konstantin, Augustin i njihovi Papini nasljednici pogriješili. Reformatori su odbacili Novo Saveznu činjenicu koju je na svoja usta rekao sam Isus da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, a njegovi sljedbenici pozvani biti svjedoci i sol i svjetlost u smislu moralnog utjecaja i svjedočenja u njemu, ali oni nisu pozvani biti dio svijeta - niti da polažu svoju nadu u ovaj svijet u bilo kojem smislu osim u nadu uskrsnuća od mrtvih i njegovog drugog dolaska.

Najžalosnija manifestacija tih starih pogrešaka koja je još uvijek među nama jest trenutno stanje većine pentekostalizma,razlog tome je upravo što niti sam pentakostalizam(kao i svi drugi denominacijski pokreti,grupe i.t.d) nije proizašao od Duha Svetoga nego od ljudskih nastojanja koja iako jesu bila dobronamjerna no nisu po Božjoj volji niti su po kraljevstvu ljubljenog Sina.

Dok su baptisti nastojali obnoviti neke stvari koje reformatori nisu uspjeli (poput krštenja vjernika, autonomije zajednice i odvojenosti Crkve od države,Pentekostalizam je, prema definiciji i nasljeđu, krenuo u obnovu stvari koje reformatori i baptisti nisu uspjeli obnoviti, poput Darova Duha, naglasak na približavanju Krista i premilenijalizmu. Ipak, danas vidimo pentekostalne propovjednike poput Andrewa Shearmana kako govori zajednici iz Nottinghama u Velikoj Britaniji da se kaje što je ikad pjevao himnu "Ovaj svijet nije moj dom", navodeći mlade ljude da skandiraju "Ovaj svijet je naš dom".

Takva lažna i opasna učenja možda nemaju nikakve veze s klasičnim pentekostalizmom koji Shearman sada ocrnjuje, ali zasigurno je kompatibilna s klasičnim protestantizmom na koji su rani pentekostalci reagirali.

Nova generacija pentekostalnih službenika koji odbacuju vjerovanja svojih očeva, ali još uvijek sebe definiraju kao pentekostalce, također su zaboravili ono da odbacuju one stvari koje su i reformatori odbacili.

Sa svojim lažnim učenjem teologije zamjene izvučenim od post nikejskih otaca, srednjovjekovni je romanizam rekao da je Gospodarevo Kraljevstvo doista od ovoga svijeta, ali pod tim učenjem su mislili da to Gospodarevo kraljevstvo su oni.

Tako i današnji Rekonstrukcionisti i Restauratoristi oslanjajući se na to da reformatori nisu ispravili posljedice Konstantinovog Erastijanizma (kontrola crkve od strane države, obično uz međusobnu kontrolu države od crkve do neke mjere)također kažu da je Gospodarevo Kraljevstvo od ovoga svijeta i da su to oni,zahvaljujući svojim lažnim učenjima teologije zamjene nisu ništa drugačiji od rimokatolika ili protestanata.

Kako se kaže: "Ako ne učimo iz povijesti, zasigurno da smo osuđeni ponavljati njene pogreške i za to ćemo ubirati iste posljedice."

Što su reformatori odbacili? Božji izbor Izraela i njegove darove.

Konačna dimenzija zamjenske pogrešne konstrukcije Novog saveza, prorečene u Jeremiji 31:31, jest odnos između zamjene i secesionizma.

Uvjerenje da su karizmatični darovi Duha Svetoga završili s apostolima. Rimljani 11 upozorava na ove blizanke(dvostruke) ali povezane zabluda i izravno povezuje te dvije pogreške kao zajednički izvor.

Rimljanima 11:29 kaže nam „Božji darovi i pozivi su bez pokajanja“. Pavlova uporaba grčkog izraza za pokajanje ovdje je puki prijevod hebrejskog koncepta "teshuva", što znači okrenuti ili povratak.

Tvrdi da Židovi ostaju voljeni i Bog neće opozvati niti svoj suvereni poziv Izraela kao nacije, zbog njihovih očeva s kojima je sklopio savez, niti će opozvati svoje darove.

Ali na koje "darove" ovdje misli? I zašto povezati Boga koji nije opozvao svoje darove sa svojim nepovratnim izborom Izraela?

Odgovori se pronalaze jednostavnim ispitivanjem konteksta Rimljanima 11 i strukture poslanice - koja je sama namijenjena čitanju kao pismo.

Za početak, u izvornom rukopisu nema prijeloma poglavlja. Poglavlje 11 treba čitati u svjetlu poglavlja 9 i 10, koja mu prethode, i s pogledom prema poglavlju 12, koje ga slijedi.

Poglavlja 9 - 11 usredotočuju se na Božji izbor Izraela i njegove proročke svrhe za Izrael u odnosu na crkvu, s tim što je zakon ispunjen u Mesiji. Odavde tekst razvija temu ostatka, kako Židova, tako i pogana.

PRICIJEPLJENI NA MASLINU

Tekst 11. poglavlja tri puta ponavlja da Bog nije gotov s Izraelom i Židovima.

Iako pojedini Židovi mogu prihvatiti Isusa (ostajući cijepljeni na vlastitoj maslini), većina ga odbacuje (da bi bio odsječen od njega i da bi ga pojedinačno zamijenili pogani kršćani koji Ga prihvaćaju), ili neki ga odbace, ali onda ga prihvate ( biti pricijepljen na maslinu).

Ali samo stablo ostaje isto. Pogani koji vjeruju zamjenjuju Židove koji nisu vjernici i ugrađeni su u Izrael u duhovnom smislu, ali drvo je i dalje Izrael, a njegove posljednje grane (posljednji istinski vjernici) ponovno su Židovi, baš kao što su bili i prvi.

Nakon toga, u 12. poglavlju, Pavao potiče čitatelje da se preobraze obnovom svojih umova i ne budu prilagođeni svijetu.

Pavao se zatim bavi pitanjem duhovnih darova u tijelu Kristovu. To uključuje ne samo darove za vodstvo, službu i poučavanje u službi, već i karizmatične darove poput proročanstva (stih 5).

Dakle, Rimljanima 11:29 služi kao prirodna prijelazna poveznica od onoga što mu prethodi do stvari koje ga slijede. Egzegetski kontekst stiha otkriva jasan tematski napredak međusobno povezanih aspekata crkvenog života, koji vode jedan u drugi. Stoga tema da svim ljudima (i Židovima i Grcima), koji su pali, treba spasenje- uvedena u početna poglavlja pisma Rimljanima - logično i uredno vodi u srednjim poglavljima Rimljana do pitanja svrhe zakona koji ilustrira našu palu prirodu i potrebu za spasiteljem.

Zatim, sa Zakonom ispunjenim u Isusu, nužno se postavlja pitanje svrhe Židova, sada kada je Mesija stigao ispuniti Toru.

Tako Rimljani 9-11 čine sljedeći prirodni korak. Pavao se obraća na temelju onoga što je do tada izgradio.

Opet, vidimo prirodni napredak u temama s logičnim lancem teoloških i doktrinarnih pitanja koja se uredno nižu, jedna za drugom, kako bi odgovorila na nova pitanja pokrenuta u prethodnom odjeljku.

Nakon toga, Rimljani se zatim bave sljedećom točkom u redoslijedu logike: kako bi naš sljedeći kršćanski život kao pojedinac i naš tjelesni život kao crkva trebali raditi na provođenju ovog Novog zakona milosti. Dakle, nakon svojih upozorenja na svetost i poniznost, govori o životu tijela Kristova i ulozi pojedinih članova s pojedinačnim darovima.

Za ovo Rimljanima 11:29 ponovno postaje presudno. I darovi i pozivi su stvari koje Bog neće uzeti natrag od Izraela ili crkve.

Ako je Bog gotov s Izraelom zbog njegove nevjernosti, želio bih pronaći jedan razlog da Bog, koji mrzi nepravedne ravnoteže(vaganje svoje riječi), ne smije biti gotov s crkvom zbog svoje nevjernosti.

Istina, rijetko je bilo išta više od ostatka Izraela koji je ostao vjeran - čemu su židovski vjernici zasad vjerni ostatak, kao što su, na primjer, oni koji nisu štovali Baala bili u Ilijino doba (Rimljanima 11: 1- 5).

Slično tome, rijetko je bilo ičega više od vjernog ostatka istinskih vjernika koji su bili istinski vjerni. Kao što smo često tvrdili, sreća je i za Izrael i za Crkvu da valjanost saveza ne ovisi o čovjekovoj nevjeri, već o Božjoj vjernosti.

Luther i Treći Reich

Idući putem Chrysostumova(Ivan zlatousti) antisemitizma, a ne Pavlovog filo-semitizma, Luther je odbacio Rimljane 9-11 poglavlja.

To je opet bilo vrlo čudno, s obzirom na to da je Luther smatrao Rimljane središnjim dijelom cjelokupnog biblijskog učenja i krajnjeg značenja.

Luther je očekivao da će Židovi prihvatiti Krista kad im je predstavljeno evanđeosko protestantsko kršćanstvo kao alternativa idolopoklonstvu romanizma. Kad nisu, propovijedao je da Židove treba gomilati kao koralje i prisiljavati da prihvate Krista nožem.

Učio je luterane da su oni krivi ako nisu ubili Židove da bi dokazali da su kršćani. To su i učinili, kulminirajući holokaustom. U Mein Kamfu Hitler je volio citirati Luthera.

Isti Luther koji je nadahnuo Reformaciju nadahnuo je i Holokaust, odbacio je Jeremiju 31:31 i Rimljanima 11: 1-29.

Umjesto da reformiraju crkvu iz njezine antisemitske povijesti kako bi izazvali Židove na ljubomoru kako je Bog odredio (Rimljanima 11: 13-14),Luther je svoju službu završio kao vulgarni stari tiranin ubojica - poput papa prije njega - samo zamijenivši rimokatoličku Židovsku mržnju sa španjolskom inkvizicijom protestantskom Židovskom mržnjom koja je pomogla nadahnuti Treći Reich u Njemačkoj.

Njegov neuspjeh u odvajanju crkve i države nerazumijevanjem Jer. 31:31, ali umjesto toga, judaizacija crkve Erastotenizmom, dovela ga je do zauzimanja stava o njemačkoj seljačkoj pobuni, gdje je pozvao da se seljacima zabode nož u leđa kako bi se sačuvao brak crkve s vladajućim Njemačkim plemstvom.

Lutherova poremećena zloba potaknula je vlastitog štićenika Melanchthona da se ogradi od njega. Kalvinisti su bili blago nakloniji prema Židovima, a kasnije su, u Nizozemskoj i Engleskoj, i drugi separatisti bili pomalo naklonjeni. Ali ne Luther i prvi reformatori.

Duhovni darovi nisu opozvani

Druga polovica Rimljanima 11:29 bilježi ono što Bog neće opozvati: to su Duhovni darovi, o kojima Pavao govori u 12. poglavlju. Ovdje vidimo na što nas Duh Sveti želi upozoriti.

Rimljani 11 potiče nas da ne zaboravimo da je korijen taj koji podržava crkvu (korijen je još jednom Izrael).

Rimljani 12 potiče nas da svoje darove ostvarujemo u dogovoru s ostalim članovima tijela.Kao što je Gospodar imao predznanje opasnosti pogrešnog vjerovanja da je Bog završio s Izraelom, tako i u istom stihu Gospodar upozorava na opasnosti pogrešnim vjerovanjem da je Gospodar završio s darovima.

Lažno mišljenje da je Bog završio sa Židovima jednako je pogrešno kao i lažno mišljenje da je završio s darovima.

Obje zablude imaju isti izvor: početni hiperdispenzacionalizam koji tvrdi da sada postoji drugačiji skup pravila nego što je postojao u apostolskoj crkvi.

Ovo apostolsko kršćanstvo vidi kao primitivno i 'savršeno' kao ono što je došlo u obliku knjige (Novi zavjet), na isti način na koji muslimani vjeruju u Kuran, mormoni u pogledu Mormonove knjige (osim naravno da je Novi zavjet uistinu Božja Riječ).

Budući da ovo pogrešno gledište u kvalificiranom smislu nalikuje islamu ili mormonizmu (ne sugeriramo da secesionizam negira Evanđelje ili je u osnovi heretičan, već se jednostavno ponaša u istom karakteru), u osnovi postaje vjera u neku vrstu trećeg saveza, u nekim na način različit od prethodnih, ali ipak tražeći bitan kontinuitet s njima posuđujući motive prethodnih, ali svejedno s određenim elementima Starog koji je prošao.

Do ovog položaja dolazi eisegeza iz 1. Korinćanima 13, pogrešno tvrdeći da ono što savršeno treba doći je kanon Novog Zavjeta.

Međutim, egzegetski, ako je savršeno već došlo prema onome što je u tekstu, tada su nada i vjera također morale preminuti i više nisu potrebne, već samo ljubav.

Secesionisti naravno ne bi odbacili potrebu za vjerom ili nadom, tako vidimo kako njihov argument nije ništa što drugo nego kolaps.

Čak i danas vidimo secesioniste poput Petera Mastersa i Jerryja Falwella kako čitaju stvari u svete spise koji nisu tamo s istom eisegetskom dozvolom kao što to rade zagovornici Toronta Experience(Toronto Iskustvo ili Toronto Blessing) s izvlačenjem stvari iz spisa koje Bog u njih nije stavio.

Savršeno u 1. Korinćanima 13 ne odnosi se, naravno, na kanon Novog zavjeta, već na Kristov povratak. U prednikejskoj patrističkoj literaturi rani oci, poput Irineja, u doba neposredno nakon apostola, nastojali su obraniti "Didahe" ili istinsko apostolsko učenje od gnostičkih hereza koje su prijetile rušenju crkve.

Jasno su rekli da čudesna očitovanja apostolske crkve nisu prestala s apostolima.

Prema Hegesipu, kako ga navodi Euzebije, Irenej je bio u nizu doktrinarnog nasljeđa od apostola Ivana u Efezu preko Irenejeva mentora, mučenika Polikarpa.

Isto tako oba patrijarha arminijskog protestantizma (ne držeći se partikularističkog tumačenja izbora ili bezuvjetne vječne sigurnosti) kao John Wesley i kalvinistički / reformirani patrijarsi poput Jonathana Edwardsa i Georgea Whitefielda podjednako su svjedočili karizmatskim darovima i očitovanjima Duha Svetoga kao da nisu neuobičajeni u njihovim službama, za razliku od Toronta, Bog doista kretao. Oboje D.L. Moody i R.A. Torrey, osnivači Moody Bible Institute, u svojim su biografijama svjedočili o iskustvu krštenja Svetim Duhom.

(I sam se držim "Jedna vjera, jedno krštenje" - s mnogo ponavljajućih ispunjavanja, od kojih je krštenje Duhom samo kronološko prvo što se može dogoditi u trenutku ili nakon regeneracije kao subjektivnog iskustva - iako Duh Sveti prebiva u vjernicima u trenutku Novoga rođenja kao objektivna stvarnost).

Stoga možemo zaključiti da radikalni izrazi secesionističke pneumatologije, poput onih hiperharizmatičnih su u suprotnosti s njihovom neuravnoteženom pneumatologijom, moraju sudjelovati u istoj opasnoj i ne biblijskoj praksi eisegeze da bi argumentirali svoje krajnje zaključke.

Osim toga, oboje moraju zanemariti izmijenjenu povijest(koju su oni izmijenili) onih za koje tvrde da su njihovi doktrinarni preci u crkvenoj povijesti.

Primjerice, vidimo nekoga poput Guya Chevreaua, autora knjige "Uhvati vatru"(Catch The Fire) koja promovira Toronto Laughing iskustvo,(Smijanje u Duhu) tvrdeći da su se takve stvari događale u Velikom Probuđenju citirajući Daniela Rowlanda.

Kad čitamo Rowlanda, vidimo da su vođe zaustavili te krajnje razuzdano smijanje jer su to bili sotonski poremećaji ili krivotvorine onoga što je Bog zapravo radio. Guy Chevreau doslovno je napisao i objavio izravnu laž za promociju Toronta.

Hiperreformirani i hiperdispenzacijski secesionisti ukazivat će na Božje djelovanje u vrijeme velikih i nadarenih propovjednika kao što je Jonathan Edwards, ali jednostavno ignoriraju i očekuju da će drugi to ignorirati, tako da su mnogi njihovi osnivači bili karizmatici. I ovo je neiskreno i ne samo ne iskreno,sjetimo se da Mesija Isus kaže u Otkrivenju da će svakome platiti prema njegovom djelu.

Korijen ove zablude ponovno potječe od reformatora.Zbog lažnih predstavljanja u obliku čudesa i lažnih čuda koja je tvrdio srednjovjekovni romanizam, (i novca koji se pohlepno prikupljao za prodaju oprosnica koje su se događale u isto vrijeme ) reformatori-koristeći se dobrom namjerom odbacili su ono što je također dobro te su imali odbojnost prema svim čudima, otprilike isto kao i ne karizmatičari, vidjevši heretike poput Bennyja Hinna ili Marilyn Hickey, na sličan će način izbjegavati sve karizmatične manifestacije danas.

Kao što uvijek ističemo, Pavao je upozorio da će ispravna upotreba darova nespremljene navesti na želju za spasenjem, a ne karizmatike na želju da postanu karizmatični, ali zloupotrijebljeni ili krivotvoreni 'darovi' natjerat će ih da kažu da smo ludi i odbaciti će ono što imamo (1. Korinćanima 14: 1-23).

Svećenstvo svih vjernika

Daljnje posljedice takvih pogrešaka posljedice su na „svećenstvo svih vjernika“ kako se uči u 1. Petrovoj 2:5. Moramo ponovno ponoviti da, prije nego što je Sotona pokušao poganizirati crkvu, prvo pokušao Judaizirati s klasom zaređenog svećenstva koje je imalo ovlasti veće od laika.

Biblijski, premda nije svaki kršćanin pozvan na puno radno vrijeme(iako ovaj termin puno vremena služba nije biblijski onako kako se predstavlja da je biblijski) ili u pastorsku službu ili vodstvu, svaki vjernik je službenik i svećenik. Tijelo treba biti samo službujući organizam koji služi različitim članovima koji imaju različite funkcije.

Zabluda zamjene starozavjetne prakse levitskog svećeništva klasom svećenstva,mimo svećenstva svih vjernika, i kombiniranjem s teškim pastirstvom,(Heavy Shepherding) što je osuđeno u Ezekielu 34 i Mateju 23, poznata je pod nazivom „Nikolaitizam” (npr. Otkrivenje 2: 6).

Zaslugom je Luther ispravno reagirao na gadosti transupstancionirane euharistije (da se kruh i vino štuju kao utjelovljeni Krist i da se doslovno jede i pije Isusovo tijelo i njegova krv), čija su osnova bile aristotelovske "Akcidencije" koje je u crkvu u srednjem vijeku uveo Toma Akvinski a proglašeno skolastikom.

U toj su liniji Luther i reformatori naglasili univerzalno svećenstvo svih vjernika protiv idolopoklonstva i kanibalizma transupstancijacije i hereze da se misa uzima kao ista žrtva koja se dogodila na golgoti.

Luther je vjerovao u neku vrstu Konzistencija(suživot) koja nije negirala doslovnu prisutnost, ali je odbacila transupstancijaciju i bogohuljenje na misi. Isusova žrtva bila je djelotvorna jednom zauvijek, kako poslanica Hebrejima jasno tvrdi, a kako je Njegovo pomirenje bilo dovoljno, Isus je ne umire iznova i iznova.

Dakle, reformatori su se ispravno suprotstavili pojmu svećeničkog svećeništva t.j posebnog svećeništva. Međutim, dok su se prisjećali kakvo svećenstvo svih vjernika nije trebalo biti, prihvaćajući secesionizam, reformatori su zaboravili što je trebalo biti.

Dovršiti ono što je trebalo biti svećenstvo svih vjernika, značilo je ponovno uvođenje koncepta tijela službe umjesto da se drži srednjovjekovnog rimokatoličkog klerikalnog modela službe.

Reformatori su to odbacili učiniti.

Biblijski gledano, pastiri ili vođe jednostavno su različite službe u tijelu. Zaboravljajući da duhovni darovi uključuju darove sa znakovima kako se podučava u Rimljanima 12 i 1. Korinćanima 12-14, pošast odvojenog protestantskog svećenstva samo je blijedo zamijenila rimsko svećenstvo ali su u svojoj srži ostali isti.

Radi pravednosti, moramo primijetiti da su uglavnom secesionisti ne konformistički baptisti i, kasnije, skupina koja se zovu Braća(Brethren) imale daleko manje razlike u kleru.Oni su bliže približnoj biblijskoj ideji o tome što je univerzalno svećenstvo vjernika trebalo biti od glavnih protestantskih crkava.

Mnoge su suvremene pentekostne denominacije postale toliko hijerarhijske i „jašu na ljudima” - ponekad na gotovo kultnim linijama - da mogu biti više nikolaitske nego kao što su to umjerene protestantske denominacije.

Ipak je izvor svega toga započeo s Reformatorima. Zaboravljajući ono što su Rimljani 11:29 govorili o tome da Bog nije završio sa Židovima, reformatori su istovremeno zaboravili na ono što je Bog u Rimljanima 11:29 rekao o tome da nije završen s Darovima.

Što su reformatori odbacili u vezi Misije?

Zbog svog teološkog učenja o zamjeni, reformatori (osim malo poznatog Caspara Schwenkenfelda, reformatora Šlezije, koji je bio daleko doktrinarno zdraviji od reformatora) su pogrešno razumjeli mnoge stvari ostavili su glavni protestantizam koji je samo degenerirao zbog nedostataka u samim njegovim temeljima.

Iako su opravdanje i biblijski autoritet u početku ponovno uspostavljeni(iako ovo nije bilo ništa novo jer su i prije njih neki znali za to) zbog njegovih humanističkih korijena i neuspjeha u radikalnom uklanjanju onoga što je ne biblijsko,kao što su baptisti pokušavali učiniti i obnoviti ono što je uklonjeno, a to je bilo sveto pismo,kao što su to kasnije pokušali činiti pentekostalci, čak i u ranoj fazi mnogi protestanti nisu bili regenerirani i nisu bili opravdani niti biblijski.

Danas je zapadni protestantizam zapravo mrtav.

To danas vidimo, na primjer, u porastu škotskog i velškog nacionalizma. Kelti i anglosaksonci uvijek su bili ujedinjeni samo zbog zajedničkog straha od Rima. Sad toga više nema.

Iako sam Rim propada, ono što brojčano gubi dobiva ekumenizmom i zbog toga svim silama radi na ekumenizmu jer brojčano snažno stagnira - osim u Latinskoj Americi i na Filipinima gdje je u tijeku još jedna reformacija - koja se proširila na katolička područja Sjeverne Amerike i određene katoličke zemlje u Europi u kojima Duh Sveti snažno djeluje i mnogi se spašavaju i napuštaju rimokatolički crkvu.

Misija

To nas dovodi do Misije. Reformatori nisu vidjeli potrebu za misijom kao takvom, i uglavnom, nisu vidjeli evangelizaciju kao najbolji način za pridobivanje rimokatolika.

Zamijenili su misiju onim što je u najboljem slučaju bila kombinacija polemike i politike, a u najgorem slučaju rat (iako su se uglavnom borili obrambeno).

U vrijeme kolokvija iz Marlborougha,zapravo je bilo pokušaja protestanata da se pomire s Rimom kroz dijalog,a kasnije su protestanti s političkim ambicijama tražili pokroviteljstvo katolika,tako su povukli napore da ih obrate. Sada vidimo ponavljanje te iste stvari koja se događa pred našim očima.

Pretpostavljeni Evanđeoske vođe s političkim ambicijama poput Pat Robertson (koji je napustio isprava učenja i prihvatio dominizam i Toronto) pridružio se Chuck Colson, J.I. Packer i Bill Bright potpisivanjem sporazuma o ne evangelizaciji rimokatolika i prihvaćanju katoličanstva kao kršćanstva ili po njima braća u Kristu.

I to čine usprkos činjenici da njihove de fide(lat od vjere:-u rimokatoličkoj crkvi to znači da neka vjerovanja unutar RKC crkve se nikada ne smiju mijenjati) doktrine i dalje podržavaju Tridentski koncil, antikristovu doktrinu o Papinoj nepogrešivosti,sakramentalna obnova (ono što Pavao u Galaćanima 1:8 naziva „drugim evanđeljem“),prizivanje duhova mrtvih u molitvi (koju Sveto pismo naziva nekromanija),i Transupstancijacija (koja negira jednom zauvijek dovoljnost Mesijine žrtve na križu, doslovno štuje Euharistiju kao doslovnog utjelovljenog Krista, a zatim ga kanibalistički jede).

James Dobson i Michael Green također podržavaju ove stavove, dok George Carey poziva na ponovno ujedinjenje pod Papom i lišava pravo istinskih vjernika misionarenja Židova t.j svjedočenje Židovima o njihovom Mesiji Yeshua haMashiach ben Yosef miNeceret.

George Carey, obraćajući se Konferenciji kršćana i Židova, složio se sa nacrtom prijedloga kojim se osuđuje obraćenje ljudi iz drugih vjera,što izravno prkosi zapovijedi Isusa Krista.

Organizacije poput Međunarodnog Kršćanskog Veleposlanstva(Internatianal Christian Embassy) i Operacija Izlazak(Operation Exodus) zamjenjuju biblijsku misiju među Židovima društvenim političko-cionističkim konceptom misije koji zadržava misiju propovijedanja Evanđelja među Židovima,što im baš i ne uspijeva jer u zadnjih 15-20 godina postoje statistike da postoje tisuće i tisuće Židova koji su nanovo rođeni i vjeruju u svog Mesiju Yeshua haMashiach ben Yosef miNeceret.(jedan od istinskih mesijanskih službenika u vrevi i onih lažnih jeste Zeev Porat i još neki koji djeluju i evangeliiziraju vrlo uspješno po cijelom Izraelu). Jedan od zastupnika da se Židove ne evangelizira je također heretik John Hegee koji je napisao knjigu u kojoj kaže da:” Židovima ne treba svjedočiti jer oni su već u savezu sa Bogom.”

Danas imamo i teološke forume na kojima se pomirenje s Rimom pokušava dijalogom koji niječe propovijedanje istinskog evanđelja rimokatolicima.

Kao i međuvjerski dijalog s Rabbinima, i rimski svećenici i Rabini vode forume kao aparate koji sprječavaju evanđeliste da dijele evanđelje s ljudima u tim vjerama.

Rim štoviše otvoreno kaže da je put ka ekumenskom dijalogu put natrag u Rim.

Poput Reformatora, tako i mnogi današnji evanđeoske protestantske vođe prigodno odbacuju biblijsko učenje o misiji. Odbacujući jasno učenje da Novi savez neće biti poput Starog (Jeremija 31,31), reformatori su uzeli Staro Savezni pogled na misiju.

Otkako je Europa kristijanizirana, Luther je rekao da je Veliko Poslanje već ispunjeno i da nema daljnjeg značenja. Budući da je Crkva sada Izrael, Izrael je trebao svjedočiti primjerom umjesto primjerom i evangelizacijom (zaboravljajući također da je judaizam iz Drugog hramskog razdoblja bio prozelitska religija - Matej 23:15),nije bilo potrebe za slanjem misionara. Poput križara i muslimana prije njih, jedini način na koji je većina protestantskih sljedbenika reformatora nastojala obratiti duše bio je mačem baš kao što je to činio sam Muhamed i kasnije njegovi sljedbenici iako u ovo vrijeme su promijenili taktiku djelovanja promovirajući Islam kao religiju mira no prema Qur an-u za muslimane postoji dva svijeta,Dar al Islam;-svijet islama i Dar al Harba:-svijet mača drugim riječima postoje nacije koje su pokorne i žive po Islamskim zakonima i postoji svijet koji treba obratiti mačem(mada ovo drugo islamski učenjaci žele izbjeći pa kad ih konfrotiraš govore da se to ne odnosi na doslovni mač,no,pošto njihova vjera ih uči da laž može biti opravdana nikakvo čudo da lažu u vezi ovoga.

Misija ponovno otkrivena

Kasnije je Justinian Welz odbacio ovu pogrešku i nestao kao misionar u srednjoameričkoj džungli.

Iako su rani baptisti bili nešto više misionarski nastrojeni, vremenom se univerzalnost uvukla u opće baptiste. Ekstremni oblici kalvinizma pokvarili su pojedine baptiste.

Uzeli su predodređeni izbor i neodoljivu milost toliko daleko da su na svom kongresu osudili Williama Careya zbog njegove želje da pošalje misionare u inozemstvo; govoreći Carey da "Sjedni i šuti, ako Bog želi preobratiti pogane, učinit će to bez tvoje ili moje pomoći".

Na kraju su misiju obnovili ne konformisti, uglavnom baptisti, nezavisni Menoniti, a kasnije i Moravijska braća, a zatim Metodisti i na kraju Braća(Brethren).

Engleski protestantski mučenici kratko su vrijeme naviještali evanđelje sve do svoje smrti pod kraljicom Marijom, a svojevrsno propovijedanje evanđelja odvijalo se u Kalvinovoj Ženevi i u Knoxovoj Škotskoj.

Ali upravo su puritanci poput Josepha Alleinea sa svojim "Alarmom Ne obraćenima (Alarm to the unconverted)" (koji je imao velik utjecaj na Whitefielda i Spurgeona) uistinu vratili pravilan osjećaj evangelizacije Engleskoj, kao što su to učinili Covenantori(Zavjetnici) Škotskoj.

Što se tiče misije, za razliku od predreformacijskih evangelika, poput waldenzijana, koji su bili tako okrutno progonjeni, ali i dalje misionarski nastrojeni, reformatori nisu jer, niti nisu bili neka prevelika prijetnja rimokatoličkoj crkvi zbog zablude secesionizma misijskog rada među rimokatolicima jer da jesu rimokatolička crkva na čelu sa papom bi ih zasigurno proganjala svim manipulativnim sredstvima kojima jeste raspolagala u to vrijeme a zasigurno da jeste kad je papa bio u stanju dići državu protiv države ako ne bi priznala papu za jedini autoritet.

Pioniri Misije poput Williama Careya, dr. Livingstona i Hudsona Taylora došli su kasnije.

Kasnije je došlo i do ponovnog rođenja Misije kod Židova - brat Rabbinowich u istočnoj Europi, brat Leopold Cohen, ortodokdni rabin koji je bio spašen u Americi, i David Barren, Židov koji je spašen u Britaniji, koji je uskrsnuo židovske misije iz pepela crkvene povijesti i koji su shvatili da je Knjiga Djela onoliko koliko je povijesna prošlost također i povijesna budućnost.

Život iz mrtvih

Iako ne mogu progledati kroz prste na brojne neuspjehe Reformacije, ne mogu ni same reformatore omalovažiti zbog njihovih neuspjesima. Uglavnom su bili dobronamjerni, ali, poput nas samih, ljudi koji su činili pogreške u složenim i teškim vremenima koji su barem počeli i pokušavati, najbolje što su mogli, uglavnom, za ono što su smatrali najboljim 'što se tiče Gospodara'.

Da sam bio na njihovom mjestu, sumnjam da bih bio imun na neke iste vrste pogrešaka zbog kojih ih mogu retrospektivno kritizirati.

Ovo dešava samo zato što ljudi ili nisu pozvani da čine ono što su činili ali uglavnom se dešava zato što se odbacuje Božja mudrost koja nas uči:”Neki se put čovjekov licu čin

ispravan ali vodi na kraju u smrt” ili”Ne idi niti lijevo niti desno nego hodaj putem pravo(ispravno).” Niti su ljudska srca uvijek budna zato nas apostolski nauk upozorava:”T koji stojiš pazi da ne padneš.” Za mene je apostol Pavao jedan veliki i dobar primjer vjernika ili službenika koji je kraj svih napora,napada,i.t.d uvijek bio ustrajan i čvrst do samog kraja njegove trke u Mesiji Isusu i što je ironično reformatori su se pozivali na apostola Pavla a opet su ga svejedno odbacili.

Ipak, kad je riječ o Izraelu i spasenju Židova, mogu samo s jedne strane žaliti za onim što su reformatori odbacili, ali hvaliti Boga zbog onoga što se toliko danas konačno prihvaća - nakon svih ovih dugih stoljeća. Ako bi njihovo odbijanje bilo pomirenje svijeta, što će biti njihovo prihvaćanje nego život iz mrtvih? (Rimljanima 11:15).

Neka to nikad ne zaboravimo i neka ne učinio sve ove zablude niti da se odbacuje potpuni Mesijin nauk jer ako budemo odbacili poput reformatora isto ćemo proći kao i oni sami.

I ovaj tekst nije prvenstveno usmjeren na protestante ili rimokatolike kao ljude svakako da ih Bog voli ali ono što Bog ne voli je njihova religija koja nema nikakve veze sa Novim Savezom niti sa Isusom Kristom i njegovim učenjima koja su nam jednom zauvijek prenijeli i utemeljili prvi apostoli. U ovome svemu najviše koji su opasni i koji će najviše učiniti štetu su oni koji jesu bili nanovo rođeni i su hodali sa Bogom i držali su se mnogih biblijskih istina a sad idu zajedno ruku pod ruku sa rimokatoličanstvom i protestantizmom i upali su u istu đavlovu rupu iz koje neće izaći ako se ne podrede jedinoj glavi nad svime u tijelu Kristovu a to je sam Mesija Isus.

Neke riječi i njihova objašnjenja:

Anabaptisti:

Ponekad nazvani radikalima ili lijevim krilom reformacije, osuđivali su krštenje dojenčadi. Smatrali su da se trebaju krstiti samo oni koji su bili dovoljno stari da shvate značenje vjere i pokajanja. Bili su široko progonjeni i ubijeno na desetke tisuća tijekom šesnaestog stoljeća.

Augustin (354-430)

Augustin od Hippa,plodan književnik kojeg su nazivali ocem ortodoksne teologije.

Ciprijan (200.-258.)

Biskup u Kartagi. Učio je da jedinstvo crkve biskupsko, a ne teološko: biti odvojen od biskupa značilo je odvajanje od prave crkve. Dao je klasične izjave da "On ne može imati Boga za svog oca koji nema Crkvu za svoju majku" i”nema spasenja izvan crkve” ili kasnije učenje pape Bonifacija VIII „Unam Sanctam” da nema spasenja izvan Rimokatoličke crkve.

Darby(1800-1882)

John Nelson Darby, vođa (ali ne i osnivač) Plymouth Braće. Igrao je glavnu ulogu u raskolu Plymouth Braće na Otvorene(Open Brethren) i Ekskluzivne(Exclusive Brethren eng.Exclisive:-isključiv) skupine. Darby je bio jedan od glavnih učitelja uznesenja prije velike nevolje(iako njegovi sljedbenici negiraju to).

Erazmo (1466.-1536.)

Desiderius Erasmus, kojeg su ponekad nazivali Erazmom Roterdamskim, bio je vodeći kršćanski humanist doba Reformacije. Posebno poznat po objavljivanju grčkog Novoga zavjeta i vlastitog prijevoda na latinski.

Eshatologija(grč eshatos:-krajnji,zadnji)

Proučavanje posljednjih stvari; završetak Božjeg djelovanja u svijetu; završetak povijesti.

Evanđeoski pokret

Neformalni pokret predan obrani povijesnog protestantskog razumijevanja Evanđelja- (Gk. Euagelliaos:-dobra vijest,radosna vijest) Radosne vijesti. Naglašava nužnost osobne predanosti Isusu i autoritet Biblije.

Futurist

Pogled na eshatologiju koja smatra da je većina događaja "vrijeme završetka" još uvijek u budućnosti.

Gnosticizam

Vjerski pokret koji uči spasenje, ne vjerom ili djelima, već posjedovanjem tajnog znanja, (Grč.gnosis).

Helenistička

Držanje tradicionalne grčke kulturne, jezične i povijesne perspektive. U Isusovo doba a i kasnije postojali su Hebrejski helenisti,Židovi koji su pričali Koine grčki jezik i koji su čitali septuagintu(koine grčki prijevod Starog Saveza).

Historičar (1554-1600)

Pogled na eshatologiju koja drži da su se događaji "završnog vremena" događali u vrijeme pisanja Biblije i da su to prošlost.

Richard Hooker

Anglikanski teolog. Branio anglikanizam u svojih osam svezaka Zakoni crkvene politike. Zaobišli su puritanski apel na Sveto pismo i katolički apel na crkvenu tradiciju proglašavajući 'prirodni zakon' primarnim izvorom vlasti. Hookerov stav težio je podržavanju Erastianizma (državni nadzor nad crkvom) i kraljevskog apsolutizma.

Humanizam

Kršćanski humanizam uči da pojedinci i njihova kultura imaju vrijednost; bavljenje svjetovnim životom nije samo pravilno već i zaslužno. Kršćanski humanist cijeni kulturu, ali priznaje da je čovjek potpuno razvijen tek kad dođe u pravi odnos s Kristom.

Midrash

Midrash Od hebrejske riječi koja znači "tražiti, ispitivati i istraživati". Koristi se za opis rabinske metode biblijske egzegeze korištene u doba Isusa i Pavla.

Montanizam

Proročki pokret koji se dogodio oko 172. godine, nazvan po Montanusu( i njegovim suradnicima. Pozvali su ljude da se pripreme za Kristov povratak, slušajući glas Parakleta koji govori kroz njegova proročka usta. Njihova samouvjerena predviđanja o skorom kraju pokazala su se nakon nekog vremena lažnima.

Neognosticizam(Novi gnosticizam,novo znanje)

Moderna verzija gnosticizma, koja poučava spasenje na temelju tajnih znanja.

Origen (185-254)

Jedan od grčkih otaca crkve. Jedan od prvih tekstualnih kritičara Biblije; jedan od prvih koji je iznio sustavnu izjavu vjere; jedan od prvih biblijskih komentatora.

Filon Aleksandrijski(20 p.n.e -50 Kristova era,iako povjesničari ne znaju točan datum rođenja i smrti Filona njegovo pravo ime je bilo Yedidia haCohen)

Židovski književnik koji je živio u Kristovo vrijeme. Plodan književnik. Prihvatio je kombinaciju stoicizma i platonističke filozofije, istovremeno ostajući predan židovstvu.

Preterist(lat.praeterium:-ono što je potpuno prošlo,prošlost)

Pogled na eshatologiju koja drži da je većina događaja "završnog vremena" bila u budućnosti dok se Biblija pisala, ali su, budući da su se ispunili tijekom Crkvenog doba, sada prošlost.

Zamjena(Teologija Zamjene)

Oblik teologije koji uči da je Izrael zatajio Boga i da je zbog svojih grijeha sada zamijenjena Crkvom.

Sabelijska hereza

( Sebelius oko 215.g je bio prezbiter i teolog u trećem stoljeću) Dionizijus oko 260 Aleksandrijski ga spominje u svojim spisima jer napominje da Sebelijeva učenja najviše bujaju u Pentapolisu,većina Sebelijevih spisa koja su sadržava njegova učenja ne postoje i sve što se može izvući u vezi njegovih učenja su polemički spisi njegovih protivnika)

Sebelizam ili modalizam(monarhizam:-učenje koja naglašava Boga kao jednu osobu nasuprot trojstvu koje uči da postoje tri osobe u Bogu koje su samo postojeće imajući istu srž )Učenje da se Trojstvo ne sastoji od tri odvojene Osobe Božanstva, već jedne Osobe koja se manifestira u tri odvojena načina - Otac, Sin i Duh Sveti.

Skolastika

Oblik kršćanske filozofije i teologije koju su razvili tijekom srednjovjekovnog razdoblja europske povijesti znanstvenici koji su postali poznati kao „školarci“.

Sitz im Leben

Njemački teološki pojam = postavka u životu ili okolnosti u životu.

Tanak(TA:-torah,NA:-navim,K:-ketuvim)

Židovska kratica, koja se nekada odnosila na Stari zavjet.

Zwickau proroci(Zwickau je grad na Saksoniji u Njemačkoj i glavni grad okruga Zwickau)

Tri muškarca iz Zwickaua koji su posjetili Wittenberg 1521. Tvrdili su da je Bog izravno razgovarao s ljudima i otkrio svoju volju kroz vizije i snove, a ne kroz Pisma. Iznijeli su brojna proročanstva koja se nisu uspjela ostvariti.

Izvor James Jacob Prasch(Yaacov Prasch)

Moriel Ministry